Samostalna izložba Šume i Ravnice akademskog slikara Mihala Đurovke, u Galeriji SND u Kisaču
Samostalna izložba Šume i Ravnice akademskog slikara Mihala Đurovke, u Galeriji SND u Kisaču, od 27. decembra 2015 do 31. januara 2016. Text u katalogu napisala je akademska slikarka Rajna Krulj.
Susret neba i zemlje
"Sve što diše neka hvali Gospoda" (Psalam 150)
Šume i ravnice - novi ciklus slika Mihala Đurovke, svojim nazivom nizvodi u poeziju romantizma. Šume i ravnice mogu se naći kao motivi na slikama brojnih umetnika, ali ono čime se Mihalovo slikarstvo izdvaja jeste taj odnos prema ovim motivima.
Široko i visoko. Horizontala i vertikala koje se ukrštaju na horizontu. Slikarstvo kao molitva. U Mihalovoj umetničkoj prirodi, u njegovom odnosu prema slikarstvu, u strpljenju islikavanja brojnih različito bojenih površina iz prethodnog ciklusa apstraktnih slika, ima nečeg kaluđerskog. A u raskošnoj paleti, nasuprot tome, nečeg gurmanskog, željnog strasti ovozemnog života. Preplitanje duhovnog i telesnog i jeste ovaj svojevrstan susret neba i zemlje.
Neba bremena kišom, ili žuta, svečana, purpurna, neba ljubičasta u sumrak, svetle u krošnjama ili su se nadvila nad ravnicom. A Mihalove ravnice talasaju se prostrte poput šarenih tkanica živopisnih slovačkih rukotvorina, ili kao čipke ("Ravnica kao šlingeraj"). Pojedine ravnice sasvim su geometrizovane i, stoga, bliske apstrakciji, koju prenosi i u krošnje, kao na slici sa ljubičastim stablom.
Šumu umetnik prati budnog duha, uživajući u svakom njenom preobražaju. Tu su bezbrojni gusto naneseni potezi različitih nijansi zelene šume u proleće, gde nas gustinom i raznolikošću poteza Mihal suptilno uvodi u bogatstvo i slojevitost fenomena buđenja prirode. Ta, naoko mirna zelena, pažljivo posmatrana, pulsira i pleše radošću, slaveći Tvorca. Slike kao što su "U šumskom hramu" ili "Šumski praznik", nedvosmisleno kazuju o umetnikovom doživljaju prirode kao hrama Božijeg.
Tajnovitost šumskih puteljaka, šumorenje krošnji, cvrkut nevidljivih ptica, žubor skrivenog izvora; Mihalove slike jasno zvuče, nude nam se i pozivaju. Ima se utisak da možemo kročiti u sliku i istog časa čuti šušketanje lišća pod nogama.
Ova neposrednost i iskrenost Mihalovog slikarstva nosi u sebi notu naive, osećaj bajkovitosti života. A život i jeste bajka, večita borba dobra i zla, gde dobro na kraju, ipak, pobeđuje.
Rajna Krulj, akademska slikarka
Susret neba i zemlje
"Sve što diše neka hvali Gospoda" (Psalam 150)
Šume i ravnice - novi ciklus slika Mihala Đurovke, svojim nazivom nizvodi u poeziju romantizma. Šume i ravnice mogu se naći kao motivi na slikama brojnih umetnika, ali ono čime se Mihalovo slikarstvo izdvaja jeste taj odnos prema ovim motivima.
Široko i visoko. Horizontala i vertikala koje se ukrštaju na horizontu. Slikarstvo kao molitva. U Mihalovoj umetničkoj prirodi, u njegovom odnosu prema slikarstvu, u strpljenju islikavanja brojnih različito bojenih površina iz prethodnog ciklusa apstraktnih slika, ima nečeg kaluđerskog. A u raskošnoj paleti, nasuprot tome, nečeg gurmanskog, željnog strasti ovozemnog života. Preplitanje duhovnog i telesnog i jeste ovaj svojevrstan susret neba i zemlje.
Neba bremena kišom, ili žuta, svečana, purpurna, neba ljubičasta u sumrak, svetle u krošnjama ili su se nadvila nad ravnicom. A Mihalove ravnice talasaju se prostrte poput šarenih tkanica živopisnih slovačkih rukotvorina, ili kao čipke ("Ravnica kao šlingeraj"). Pojedine ravnice sasvim su geometrizovane i, stoga, bliske apstrakciji, koju prenosi i u krošnje, kao na slici sa ljubičastim stablom.
Šumu umetnik prati budnog duha, uživajući u svakom njenom preobražaju. Tu su bezbrojni gusto naneseni potezi različitih nijansi zelene šume u proleće, gde nas gustinom i raznolikošću poteza Mihal suptilno uvodi u bogatstvo i slojevitost fenomena buđenja prirode. Ta, naoko mirna zelena, pažljivo posmatrana, pulsira i pleše radošću, slaveći Tvorca. Slike kao što su "U šumskom hramu" ili "Šumski praznik", nedvosmisleno kazuju o umetnikovom doživljaju prirode kao hrama Božijeg.
Tajnovitost šumskih puteljaka, šumorenje krošnji, cvrkut nevidljivih ptica, žubor skrivenog izvora; Mihalove slike jasno zvuče, nude nam se i pozivaju. Ima se utisak da možemo kročiti u sliku i istog časa čuti šušketanje lišća pod nogama.
Ova neposrednost i iskrenost Mihalovog slikarstva nosi u sebi notu naive, osećaj bajkovitosti života. A život i jeste bajka, večita borba dobra i zla, gde dobro na kraju, ipak, pobeđuje.
Rajna Krulj, akademska slikarka
Samostalna izložba Mihala Đurovke u Galeriji Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine, u Novom Sadu
Samostalna izložba Mihala Đurovke u Galeriji Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine, u Novom Sadu, od 12. do 24. decembra 2005. godine. Text u katalogu napisao je Lazar Simonović.
ŠAGRINSKE KOŽE* MIHALA ĐUROVKE
Besprimerna doslednost, dovedena do nivoa gotovo „naučnog aparata“, utemeljenog na promišljanjima, pomacima i, na kraju, postvarenju slike, atribucije su studioznog opusa i stvaralaštva uopšte, MIHALA ĐUROVKE.
Hod ka neuobičajeno strogim standardima, izvesno postavljenim još za vreme studija, u vezi sa umetničkim i dalje, profesionalno životnim ciljevima / jer je slikar To tako želeo /, zasnivao se i tvrdio na, zapanjujuće limitirajućim, izražajnim sredstvima o kojima će ovde upravo i biti reči.
Pre svega, n e p o k o l e b lj i v o s t da se kreativna traženja ne ’seljakaju iz medija u medij, dok se disciplinovano ne iscrpi i ’milionita mogućnost dešavanja u konvencionalnim ravnima b X a / + - dijagonalno /, odredila je da umetnik, pomicanjem „pozitivnih istosti“ / boja, limesi, kuplovanja i titraji / pronalazi i deponuje vrednosti isključivo u l a b o r a t o r i u m u pravougaonika platna !
Uostalom, već i same obrezanosti kompozicionih tokova / slika kao kupon /, navode da se radi o u z o r c i m a nastalim na bazi jednog ozbiljnog optičko-ontološkog eksperimenta.
Fluorescentni, odnosno, sintetički bojeni opsezi, približni emanacijama monitora i katodnih cevi, u funkciji su namere da kolori i kompoziciona obličja, optičkim iluzivizmom i kinetikom izazovu određeni stav i sud kod posmatrača.
U neposrednoj vezi je i umetnikovo apsolutno s a m o o d r i c a nj e od bilo kakve figurativne opažajnosti koja bi eventualno plenila ali, izvesno i odvlačila pažnju od primarnog, tj. sučeljavanja boja i oblika, kao elementarnih i „molekularnih“ poredaka stanja i stvari.
I, na kraju osvrta povodom ovog izuzetnog dela i izložbe, kao sumu ’bi naveli da je fizionomiju i teoretsku celinu kompozicije MIHAL ĐUROVKA postigao kretanjima i susretanjima sličnog sa sličnim, uvek oko istog misaonog stožera ( ! ), a rafirman i načini na koje je to činjeno, svrstavaju umetnika u malobrojnu ’ligu onih koji, prevashodno intelektualnim procesima, stvaraju kreativnu opažajnost.
Lazar Simonović
ŠAGRINSKE KOŽE* MIHALA ĐUROVKE
Besprimerna doslednost, dovedena do nivoa gotovo „naučnog aparata“, utemeljenog na promišljanjima, pomacima i, na kraju, postvarenju slike, atribucije su studioznog opusa i stvaralaštva uopšte, MIHALA ĐUROVKE.
Hod ka neuobičajeno strogim standardima, izvesno postavljenim još za vreme studija, u vezi sa umetničkim i dalje, profesionalno životnim ciljevima / jer je slikar To tako želeo /, zasnivao se i tvrdio na, zapanjujuće limitirajućim, izražajnim sredstvima o kojima će ovde upravo i biti reči.
Pre svega, n e p o k o l e b lj i v o s t da se kreativna traženja ne ’seljakaju iz medija u medij, dok se disciplinovano ne iscrpi i ’milionita mogućnost dešavanja u konvencionalnim ravnima b X a / + - dijagonalno /, odredila je da umetnik, pomicanjem „pozitivnih istosti“ / boja, limesi, kuplovanja i titraji / pronalazi i deponuje vrednosti isključivo u l a b o r a t o r i u m u pravougaonika platna !
Uostalom, već i same obrezanosti kompozicionih tokova / slika kao kupon /, navode da se radi o u z o r c i m a nastalim na bazi jednog ozbiljnog optičko-ontološkog eksperimenta.
Fluorescentni, odnosno, sintetički bojeni opsezi, približni emanacijama monitora i katodnih cevi, u funkciji su namere da kolori i kompoziciona obličja, optičkim iluzivizmom i kinetikom izazovu određeni stav i sud kod posmatrača.
U neposrednoj vezi je i umetnikovo apsolutno s a m o o d r i c a nj e od bilo kakve figurativne opažajnosti koja bi eventualno plenila ali, izvesno i odvlačila pažnju od primarnog, tj. sučeljavanja boja i oblika, kao elementarnih i „molekularnih“ poredaka stanja i stvari.
I, na kraju osvrta povodom ovog izuzetnog dela i izložbe, kao sumu ’bi naveli da je fizionomiju i teoretsku celinu kompozicije MIHAL ĐUROVKA postigao kretanjima i susretanjima sličnog sa sličnim, uvek oko istog misaonog stožera ( ! ), a rafirman i načini na koje je to činjeno, svrstavaju umetnika u malobrojnu ’ligu onih koji, prevashodno intelektualnim procesima, stvaraju kreativnu opažajnost.
Lazar Simonović
Samostalna izložba Mihala Đurovke u Likovnom salonu Kulturnog centra Novog Sada
Samostalna izložba Mihala Đurovke u Likovnom salonu Kulturnog centra Novog Sada, mart-april 2000. Text u katalogu napisao je Dejan Radovanović.
TAJNA UTOPLJENE SLIKE
Slike Mihala Đurovke, izložene u galeriji Kulturnog centra Novog Sada predstavljaju ujednačenu celinu. Smirenost je upravo ono što je najjači utisak kod susreta sa Đurovkinim slikama. Pastelni tonovi srednjih valerskih vrednosti oduzimaju uznemirenost koja leži u crtežu, tako da isprekidani potezi postaju šare - dezeni. Horor vacui u kome se površine gusto zbijaju jedna uz drugu dodatno pritiska potez i uklanja početnu energiju gesta. Platna u celini postaju iritirajuće mirna i dopadljiva, poput uzoraka mebl-štofova. Odustvo svakog kontrasta i dogadjaja na površini gotovo potpuno ukida mogućnost komunikacije izmedju posmatrača i slike. Početni gest se samo da naslutiti u pojedinim platnima na kojima je blow-up efektom kadriran i uvećan motiv koji se ponavlja na svim slikama. Postupak utapanja slike konsekventno je sproveden na svim izložbenim platnima. Utapanje - potapanje se može otkriti posmatranjem slike sa poledjine prema svetlu. Tada se, zahvaljujući promeni obojenosti ispod šarenog dezena ukazuje snažan gest. Krajnji rezultat podseća na Kita Haringa u interpretaciji Zuzane Halupove - dve energije i dve radosti koje se potpuno potiru. Bez obzira da li se radi o nameri ili o slučaju, u radu Mihala Đurovke slika je potopljena ispod površine i lebdi negde izmedju nje i dna koje predstavlja platnena podloga. Površina ostaje sledjeno mirna, a platno nedostupno, tako da slika ne živi u prostoru galerije, već samo u sopstvenom mikrokosmosu."
Dejan Radovanović
TAJNA UTOPLJENE SLIKE
Slike Mihala Đurovke, izložene u galeriji Kulturnog centra Novog Sada predstavljaju ujednačenu celinu. Smirenost je upravo ono što je najjači utisak kod susreta sa Đurovkinim slikama. Pastelni tonovi srednjih valerskih vrednosti oduzimaju uznemirenost koja leži u crtežu, tako da isprekidani potezi postaju šare - dezeni. Horor vacui u kome se površine gusto zbijaju jedna uz drugu dodatno pritiska potez i uklanja početnu energiju gesta. Platna u celini postaju iritirajuće mirna i dopadljiva, poput uzoraka mebl-štofova. Odustvo svakog kontrasta i dogadjaja na površini gotovo potpuno ukida mogućnost komunikacije izmedju posmatrača i slike. Početni gest se samo da naslutiti u pojedinim platnima na kojima je blow-up efektom kadriran i uvećan motiv koji se ponavlja na svim slikama. Postupak utapanja slike konsekventno je sproveden na svim izložbenim platnima. Utapanje - potapanje se može otkriti posmatranjem slike sa poledjine prema svetlu. Tada se, zahvaljujući promeni obojenosti ispod šarenog dezena ukazuje snažan gest. Krajnji rezultat podseća na Kita Haringa u interpretaciji Zuzane Halupove - dve energije i dve radosti koje se potpuno potiru. Bez obzira da li se radi o nameri ili o slučaju, u radu Mihala Đurovke slika je potopljena ispod površine i lebdi negde izmedju nje i dna koje predstavlja platnena podloga. Površina ostaje sledjeno mirna, a platno nedostupno, tako da slika ne živi u prostoru galerije, već samo u sopstvenom mikrokosmosu."
Dejan Radovanović